Lijep pozdrav svima koji ovo čitaju. Ja sam Kenan. Gimnaziju “Musa Ćazim Ćatić” u Tešnju sam završio 2013. godine. Vlasnik sam marketinške agencije sa sjedištem u Tešnju, te student ekonomije, tačnije menadžmenta.
U I razred Gimnazije sam došao stidan, povučen u sebe (introvertan) i vjerovatno pomalo nesiguran. Do kraja škole sam postao upravo suprotno. Tad već kad maturiraš, roditelji i društvo u cjelini očekuju od tebe da imaš jasan cilj i plan za budući život, ali ne ide to baš tako jednostavno za svakoga. Upravo kroz to ću objasniti svoje viđenje Gimnazije.
Vjerovat ćete mi kad kažem da se trenutno ne sjećam nekog posebnog časa ili posebne oblasti koju smo radili iz nekog predmeta, pa što me se dojmilo i ostavilo trag na ono čime ću kasnije u životu da se bavim. Gimnaziju, kao i svaku drugu ustanovu ili organizaciju, čine ljudi u njoj i kakvih su oni karakteristika, takva će i organizacija biti. Ne sjećamo se mi kasnije u životu nikad onoga što je neko rekao ili šta je neko tačno uradio, ali se sjećamo sasvim jasno kako smo se osjećali tada.
Dakle, I razred, učionica na kraju hodnika sa lijeve strane sa pogledom na Napredak i prirodu. Poslijepodne, druga smjena, čas engleskog, profesorica Nejra. Sve te nešto muči kad si mlađi i sve ti to stvara stres. Gledam kroz prozor i najmanje razmišljam o času. Profesorica šeta po razredu, pa se i ja trgnem da se “pravim” da nešto radim. Prišla mi je sa leđa, nagnula se naprijed, tiho upitala “Je li sve uredu?”. Nije bilo. Tad već jest postalo. Moja percepcija uloge profesora je bila da te osobe dijele svoje znanje i to preferirano jednosmjernom komunikacijom. Ovo je bilo nešto novo za mene. Narednih 10 godina sam onda posvetio radu sa mladima. Shvatio sam tad i narednih 10 godina i dalje shvatao da u tim godinama, mladima treba podrška, treba motivacija, treba topla riječ, treba upit kako su, treba malo pažnje da se osjećaju sigurnijim kako bi sutra mogli da slijede svoje snove.
Ja danas slijedim svoje snove i živim drugačije od ostalih, super zadovoljan svojim uspjesima i neuspjesima. I u svakom od njih sam uvijek pružao ruku da i ostale povučem u pravom smjeru, kakav god on bio.
To je moja priča, moja Gimnazija, moj trenutak i svi moji dragi profesori i profesorice koji su oblikovali i mene i moje vršnjake da budemo ispravni, čestiti, pošteni i vrijedni.
